Kada je riječ o sigurnosti, vlade ne govore uvijek istinu

Stavovi iznešeni u tekstu ispod samo su stavovi potpisanih autora i ne predstavljaju zvanično mišljenje i poziciju GEOagora – centra za komparativno istraživanje globalnopolitičkih studija.

Autor: John Jewell

Članak Chrisa Blackhursta u Independentu u vezi sa odlukom Guardiana da objavi materijal koji je Edward Snowden učinio dostupnim, privukla je masovnu kritiku. Blackhurst je branio pravo Guardiana na objavu, ali je ustvrdio: Ako službe sigurnosti tvrde da je nešto u suprotnosti javnom interesu, te bi moglo štetiti njihovim operacijama, ko sam ja (unatoč poznavanju materije od Watergate na ovamo) da im ne vjerujem?

Blackhurst, koji je bio urednik Independenta od 2011 do 2013, nastavlja: Također, ja želim da službe sigurnosti rade svoj posao, da čine svijet sigurnijim. Zaključak je da je postupak Guardaiana podrio nastojanja GCHQ-a (Vladin stožer za komunikacije – britanska obavještajna služba, op. prev.) i NSA-e u njezinom vječitom ratu protiv terorizma.

Naravno, on (Blackhurst, op. prev.) nije usamljen u ovakvom shvatanju – premijer je gotovo optužio The Guardian za izdaju, rekao je da je magazin naškodio borbi protiv terorizma, te da bi urednici trebali razmisliti o svojim odgovornostima kako bi pomogli da Britanija ostane sigurna.

Ne bismo trebali misliti da je Blackhurst usamljeni glas novinarstva. Postoji više skorašnjih slučajeva kada su mediji odbili da ospore službenu izjavu. Na putu ka ratu u Iraku 2003, britanski novinari su uglavnom objavljivali i emitirali vladinu propagandu oružja za masovno uništenje. Kolumnist Timesa Matthew Parris je za Independent izjavio: Kada je u pitanju oružje za masovno uništenje, vjerovali smo u ono što nam je rečeno. Nije me stid što sam vjerovao u ono što mi je rečeno.

Čak je i Jeremy Paxman poznat kao neko ko vjeruje u integritet vođa. Govoreći na Univerzitetu Coventry, izjavio je: Što se mene lično tiče, došao je trenutak tog tzv. dokaza, kada je Colin Powell sjeo u Generalnu skupštinu UN-a i otkrio ono za šta je rekao da je čvrsti dokaz postojanja stvari kao što su mobilna postrojenja biološkog oružja… Kada sam vidio sve to, pomislio sam “Dobro, znamo da je Colin Powell inteligentan, promišljen čovjek i skeptičan čovjek. Ako on vjeruje da je to slučaj, onda je, znate, on vidio dokaze; ja nisam.”.

Biranje strana

Kroz svoju suvremenu historiju, u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Država, štampa je bila voljna podržati vlasti u ratu. U Prvom svjetskom ratu, štampa je svojevoljno pomagala ratnim nastojanjima. Do 1918. Lord Beaverbrook, vlasnik novina Express, bio je ministar informacija. Lord Northcliffe, vlasnik Timesa i Daily Maila, bio je zadužen za svu propagandu usmjerenu prema neprijateljskim zemljama, a Robert Donald, urednik Daily Chroniclea, bio je direktor propagande u neutralnim zemljama. Lloyd George, je premijer koji je 1916. rekao C. P. Scottu, uredniku (manchesterskog) Guardiana: Kada bi ljudi zaista znali (istinu), rat bi bio zaustavljen sutra. Oni naravno ne znaju, niti mogu znati.

Ovo ne znači da povremeno nije bilo novinara koji su osporili službene izjave. Za vrijeme falklandskog rata 1982., vlada je smatrala da bi mediji trebali suspendirati svo objektivno izvještavanje i skupljanje vijesti, te da bi trebali prigrliti britanski rezon bez ikakvih pitanja.

Neke novine (a sa najviše entuzijazma The Sun) su uradile upravo to – međutim, BBC je mislio drugačije, te je Peter Snow 2. maja u emisiji Newsnight rekao: Postoji momenat u praćenju svakog konflikta kada se može početi razlikovati nivo preciznosti tvrdnji i protutvrdnji svake strane… Mi ne možemo tvrditi da su nas Britanci do sada lagali… Dok se ne utvrdi da su nas Britanci zavaravali ili prikrivali gubitke, možemo vjerovati samo britanskoj verziji događaja.

Ovo je dovelo do osude u parlamentu, te optužbi za izdaju i posljedica po BBC koje su odjekivale dekadama. U svojoj autobiografiji, Norman Tebbit je osudio ono što je nazvao dvolična “pristranost” uređivanja BBC-a, koja je, tvrdi on izvor bola i ljutnje. On je napisao: Nas nekoliko direktno uključenih nećemo nikad zaboraviti frazu “britanske snage, ako im je vjerovati, kažu…”, ili redovne reference na “britanske” i “argentinske” snage, radije nego umjesto “naše snage” ili/i “neprijateljske snage”. Rane koje je nanio BBC nisu zacijelile.

Ova zamjena donekle ilustrira razlike koje, barem u vremenima konflikta, postoje u tome kako novinari i političari vide ulogu medija. Novinari, obično, tu vide svoju dužnost da dođu do istine i izvještavaju objektivno. Vlasti, historija nam je pokazala, očekuju od medija da prednost daju patriotizmu i nacionalnoj sigurnosti.

U svom utjecajnom radu o historiji izvještavanja, Prva žrtva, Phillip Knightley piše da mu je urednik novina rekao, govoreći o prvom zaljevskim ratu 1991.: Nismo bili pozvani u ministarstvo odbrane kako bi raspravljali smjernice. One su nam predate, a automatski se pretpostavilo da ih prihvatamo.

Teški izbori

Međutim, sedma sila bi trebala ispitati vlade, a mi bismo trebali očekivati od naših medija da preispituju službene izjave o pitanjima nacionalne sigurnosti. Ako to ne urade, te se oslone isključivo na vladine zvaničnike kao izvore informacija, javnost će nastaviti biti zavedena po ozbiljnim pitanjima.

Moguće je da hijerarhija medija – kulturalni menadžeri koje spominju Chomsky i Herman – urednici, vodeći kolumnisti, dijele klasni interes sa državom. Time, dakle, unutar news medija postoji institucionalna sklonost koja garantira mobilizaciju određenih kampanja u ime malobrojne elite.

Mnogi Blackhurstov stav smatraju šokantnim. Pažljivo čitanje ovog (Blackhurstovog, op. prev.) članka otkriva njegovu historiju propitivanja autoriteta i suprotstavljanja nepravdi. Upravo je to što njegovu tvrdnju čini tako zapanjujućom – izjava koja prkosi logičnom objašnjenju.

Smatram se sklonim da razumijem Blackhurstovu poziciju, a u isto vrijeme se sa njom apsolutno ne slažem. Ovo je dijelom zbog toga što posao novinara nije tako jednostavan kako se to možda čini, naročito u periodu konflikta ili kada se nazire opasnost po nacionalnu sigurnost. Problem sa velikim dijelom kriticizma novinarstva je to što ne priznaje institucionalna i lična ograničenja unutar kojih novinar radi. Postoji nastojanje da se osude odluke koje su često donešene u teškim uslovima. Izbor novinara nije uvijek između jasnih predstava dobra i zla.

Odmah nakon evakuacije iz Dunkirka u junu 1940., ministar rata, Anthony Eden, susreo se sa Tomom Hopkinsonom, urednikom veoma uspješnog sedmičnog magazina Picture Post. Nakon večere, Eden je rekao Hopkinsonu da je Luftwaffe preuzeo kontrolu nad zrakoplovnim uzletištima u sjevernoj Francuskoj, pa su zrakoplovna uzletišta u Kentu sve više neoperativna. Njemci su imali zračnu kontrolu na 30 milja od Londona, te ako bi preuzeli zračnu kontrolu iznad Londona, tvrdio je Eden, sa Britanijom je svršeno.

Hopkinson je u tom momentu prošao kroz nešto što sliči prosvjetljenju, te je odlučio da, u toj situaciji s obzirom na potencijalnu štetu po moral javnosti ako bi ova saznala za to, njegov zadatak kao urednika je bio da ne kaže Britancima istinu. Hopkinson je smatrao da postoji nešto što je važnije od istine. Koliko god se mi neslagali sa njim, pretpostavljam da se tako Blackhurst osjeća sada.


Jewell, John Governments don’t always tell the truth on matters of security (http://theconversation.com/governments-dont-always-tell-the-truth-on-matters-of-security-19310, pristupljeno 23.10.2013)

Podijelite:
  • Twitter
  • Facebook
  • Google Plus
  • LinkedIn
  • Email
  • PDF
  • Print