Zeleni pirati Arktika

Komentar ispod je, u nešto izmjenjenom obliku, originalno objavljen 25.10.2013. u sarajevskim sedmičnim novinama ‘Novo vrijeme’ (br. 57).

Kada su ruske vlasti zabranile pristup vodama Arktika Greenpeacovom brodu MV Arctic Sunrise, niko nije očekivao da će zabrana biti ispoštovana. U znak protesta protiv istraživanja nalazišta nafte koja će ugroziti staništa bijelih medvjeda i morževa, ovaj je brod u Karsko more uplovio 23. ili 24. avgusta. Situacija se nije dodatno talasala gotovo čitav mjesec. Sa viješću o upadu ruske specijalne jedinice na ovaj brod, tek će 19. septembra Arctic Sunrise ponovo postati medijski interesantan.

Slijed događaja

Kako se situacija odvijala, tako su vijesti dolazile epizodno i sporadično, pa je situacija u cjelini – barem nekome ko nije vrlo, vrlo pažljivo pratio – mogla ostati pomalo maglovita.

Nekoliko aktivista Greenpeacea se otisnulo gumenim čamcem na napuhavanje sa matičnog, već pomenutog, broda Arctic Sunrise. Naoružani posterima, pokušali su se popeti na rusku (Gazpromovu) naftnu platformu: Prirazlomnaya, koja je – iako van ruskih teritorijalnih voda – fiksirana u ruskoj ekskluzivnoj ekonomskoj zoni. Upitno je dokle su u svom naumu akitivisti došli, jer su pohapšeni gotovo odmah. Dan poslije, ruski organi provedbe vlasti su upali i na Arctic Sunrise – plovilo pod holandskom zastavom – te pohapsili sve koji su bili ukrcani, a brod zaplijenili. Kapetan je odbio ploviti kako mu je zapovijeđeno, pa je brod odvučen u rusku luku Murmansk.

Valja pomenuti rusku, navodno pretjeranu upotrebu sile. Prilikom zaplijene gumenog čamca, obalska straža se, tvrde svjedočanstva, sudarila sa njim. Navodno je ispaljeno jedanaest artiljerijskih projektila preko pramca gumenog plovila, te je aktivistima prijećeno noževima. Također, ukrcavanje na matični brod izvedeno je pomoću helikoptera, te mu nisu prethodili neophodni zvučni i svjetlosni signali.

Nedugo zatim, u javnosti se pročula vijest da se za tridesetak uhapšenih (iz osamnaest zemalja) priprema optužnica za piratstvo. U pitanju je zaista ozbiljna optužba koja nosi maksimalnu kaznu od petnaest godina zatvora. Strasti su se nešto smirile kada je predsjednik Putin lično prokomentirao da oni očito nisu pirati. No, bilo je to kratkog daha. Početkom oktobra je informacija bila zvanična: ruske vlasti su optužile svih tridesetak aktivista Greenpeaca za organizirano grupno piratstvo.

Kao odgovor, Greenpeace je organizirao demonstracije u 47 zemalja, a Holandija je na Međunarodnom tribunalu za pravo mora u Hambrugu podnijela tužbu protiv Rusije. Situacija je dodatno postala dramatičnijom kada je Rusija izišla u javnost sa informacijom da je pretresom broda pronađen opijum. Ovu su optužbu zvaničnici Greenpeace zanijekali, predstavivši je kao pokušaj podmetanja i nametanja dodatnih otežavajućih okolnosti uhapšenim aktivistima.

Jedanaest dobitnika Nobelove nagrade za mir je 17. oktobra potpisalo pismo upućeno predsjedniku Putinu u kojem ga se moli da učini sve što može da pretjerane optužbe za piratstvo protiv aktivista Greenpeace budu odbačene, te da optužnice budu u skladu s međunarodnim i ruskim pravnim standardima. Do pisanja ovih redova, to je bila zadnja vijest. Aktivisti i dalje leže pod optužnicom za piratstvo. Putin je ovo pismo izignorirao, tek je njegov glasnogovornik objasnio da ruski predsjednik nema utjecaja na sudove. U Kremlju kažu: zakon je zakon.

Međutim, šta zapravo jeste zakon?

Na svojoj internet stranici, GEOagora je ugostila tekst-komentar profesora Douglasa Guilfoylea, jednog od najpriznatijih eksperata iz oblasti međunarodnog prava mora, koji se specijalizirao za pravne aspekte pomorskog piratstva. U članku Može li Rusija procesuirati prosvjednike iz Greenpeaca zbog ‘Arctic Sunrisea'?, on situaciju sagleda kroz prizmu međunarodnog prava mora.

Profesor Guilfoyle postavlja tri ključna pitanja: da li je počinjen čin piratstva, da li je počinjen zločin po međunarodnom ili ruskom pravu, te da li postoji ikakva pravna osnova da se zaplijeni Arctic Sunrise. Dok pozitivan odgovor na drugo i treće pitanje smatra plauzabilnim, čin aktivista Greenpeaca se ni u kom slučaju ne može smatrati piratstvom.

Konvencija UN-a o pravu mora iz 1982. (UNCLOS) je najbazniji pravni dokument kada je, između ostalog, pravna definicija pomorskog piratstva u pitanju. Njome se ovaj čin definira kao ilegalni čin nasilja počinjen u ličnu korist, sa privatnog broda ili zrakoplova, koji je uperen protiv drugog broda ili zrakoplova na pučini (ili ako se desi na mjestu van jurisdikcije bilo koje države). Ne postoji nikakav dokaz da su prosvjednici počinili nasilje, piše Guilfoyle, a njihove aktivnosti nisu bile usmjerene na privatni brod ili avion, već na fiksnu platformu na kontinentalnom sprudu. Postupci aktivista se, dakle, jednostavno ne uklapaju u pravnu definiciju onoga za šta su oni optuženi. Postupci Greenpeace se ne mogu ni približno ‘obojiti’ u piratstvo, zaključuje  Guilfoyle.

Ruski razlozi

Postavlja se valjano pitanje: zašto je Rusija podigla optužnicu koja nosi ozbiljne posljedice, a istovremeno se ne uklapa u pravni opis čina – čemu ići toliko daleko? Najmanje su dva razloga za to: putinovska praksa obračuna sa građanskim društvom, te ruske geopolitičke aspiracije na Arktiku.

Sasvim je poznata praksa putinovskog establišmenta kojom se sa aktivistima komunicira čeličnom pesnicom. Kao što se vrlo lijepo može vidjeti u knjizi Vladmir Putin – Kamo vodi Rusiju?, njemačko-ruskog novinara Borisa Reitschustera, primjera je bezbroj. Najsvježiji i nekako globalno najbučniji primjer je onaj Alekseja Navalnija, ruskog advokata, političara i aktiviste. Nacionalistički demokrat, kako Navalni sebe opisuje, putem svog bloga i javnih medija, ukazivao je na kriminal vladajuće partije Ujedinjena Rusija, nazivajući ih partijom varalica i lopova. U svojim kritikama, on nije štedio ni samog predsjednika Putina, a The Wall Street Journal ga je opisao kao čovjeka kojeg se Vladimir Putin najviše boji. Sredinom prošle godine, Aleksej Navalni je optužen za pronevjeru, a u aprilu je osuđen na pet godina zatvora. Prošle sedmice, apelacioni sud je suspendirao izrečenu zatvorsku kaznu. No, pogrešno bi bilo pomisliti da je pritisak svjetske i lokalne javnosti urodio plodom – Putin i njegova svita su zapravo postigli ono što su planirali. Za vrijeme septembarskih izbora za gradonačelnika Moskve, Navalni je osvojio 27,24% glasova i bio drugi (iza Sobjanina sa 51,37%). Također, ovaj političar je u aprilu najavio kandidaturu na sljedećim predsjedničkim izborima sa političkim programom da neće lagati i krasti. Međutim, obzirom na presudu koja i dalje stoji, on se neće moći kandidirati. Zaključit je, dakle, da je cilj optužnice zapravo bio da se Navalnog politički diskreditira – trajno.

Geostrategijske igre su igre demonstracije kontrole prostora, a Rusija Arktik vidi kao vlastito dvorište. Kada se u avgustu 2007. ruski istraživač i parlamentarac dr. Artur Čilingarov mini podmornicom spustio na morsko dno Sjevernog pola i tu posadio rusku zastavu od titanija, Sjedinjene Države i Kanada su oštro protestirale. Bila je to baš jedna takva demonstracija kontrole prostora. Rusija je, sa najkompletnijom flotom ledolomaca koja uključuje jedinu nuklearnu flotu te vrste, zapravo najsposobnija za plovidbu, odnosno kretanje Arktikom. Još u decembru 2001., pozivajući se na UNCLOS, Rusija je od Komisije UN-a za granice epikontinentalnog pojasa, zatražila priznanje suvereniteta nad Lomonsovim grebenom – neobičnom podvodnom planinolikom strukturom koja se proteže kroz polarnu regiju – uz obrazloženje da je u pitanju produženje euroazijskog kontinenta, tj. ruskog kopna. Nije tajna da je polarna regija – koju, kako rekosmo, Rusija praktično smatra vlastitom – bogata neeksploatisanim energentima, a sasvim je jasno da je ova zemlja zauzela jasan geostrategijski stav očuvanja prostorne supremacije.

Politički procjep

Greenpeacova tridesetorka je imala tu nesreću da se sukobi sa dvije jasne ruske politike. Ruska vladajuća struktura sa predsjednikom na čelu ih je zbog toga označila neprijateljima, pa im je otvorila svojevrsni politički procjep koji se materijalizirao u vidu optužnice za piratstvo. Aktivisti ne samo da su kažnjeni zato što su se usudili, pa i simbolično, umješati u rusku geopolitiku Arktika – oni su ujedno, kao i mnogi prije njih, poslužili kao primjer za sve ostale oblike aktivističkog iskazivanja nezadovoljstva.

Šta će biti u konačnici, iz ove je perspektive moguće samo nagađati. Obzirom na apsolutnu pravnu neutemeljenost, ovaj bi slučaj, ukoliko se održi u ovakvoj klasifikaciji, mogao postati opasan presedan.

No dok priča ne dobije epilog, tridesetak aktivista Greenpeaca i dalje leži u ruskom hladnom političkom procjepu.

Podijelite:
  • Twitter
  • Facebook
  • Google Plus
  • LinkedIn
  • Email
  • PDF
  • Print