Zviždanje i ‘leaking’

  Zadnjih dana (od početka juna 2013., op. ur.), informativni sadržaji svih medija, gotovo bilo gdje na svijetu, izvještavaju o novom slučaju curenja podataka američkih obavještajnih službi – novom  leakeru: Edwardu Snowdenu. Informacije o sili metapodataka koje su sistematično sakupljane (van Sjedinjenih Država, ali i unutar njih) dovele su do opće polarizacije mišljenja. No, podijeljen je i stav – stručne i laičke – javnosti prema Snowdenu: heroj ili izdajica, pravednik ili kriminalac? Snowden svakako nije jedini koji je razotkrio američko prljavo rublje, ali baš ovaj recentni slučaj kontemporira, pa možda čak u momentu i simbolizira pojmove curenja i zviždanja općenito. Sasvim je ispravno, dakle, reći da je ova tema, konkretno u političko-obavještajno-sigurnosnom smislu, vrlo aktualna.

   Na fonu rečenog, priredili smo komparativnu analitiku koja sagledava ovo pitanje od interesa kroz pet aspekata: (1) pojam, (2) pravo, (3) transparentnost, (4) mediji i (5) psihologija. Navedeni aspekti su projecirani kroz osam recentnih i međusobno različitih – naučnih, odnosno, stručnih tekstova.

   U komparativnoj analizi će najviše biti korišten slučaj WikiLeaksa, pa ga je dobro uvesti u tekst. U novembru 2010., organizacija pod nazivom WikiLeaks je objavila svjetskim medijima oko četvrt miliona dokumenata diplomatske korespodencije Državnog ureda Sjedinjenih Država, čime je otkrila privatnu komunikaciju između diplomatskih zvaničnika američkih ambasada svugdje u svijetu i američkog Državnog ureda u Washington Distriktu (Hindman i Thomas, 2013: 1 i 2).

1.      Pojam zviždaštva i leakinga

-          Flynn, Kathryn 2011 “The Practice and Politics of Leaking” Social Alternatives Vol.30 Br.1: 24-28

   Baveći se samim definicijama osnovnih pojmova, Flynn najprije pravi jasnu razliku između zviždanja (whistleblowing) i leakinga (doslovno prevedeno, to je curenje, a u konkretnom slučaju odnosi se na curenje informacija[1]). Da napravimo razliku između zviždanja i leakinga, zviždači su otvoreni u svom razotkrivanju zastranjenju organizacije, ali plate cijenu. Birokracije znaju odakle njihovo protivljenje dolazi, te mogu izolirati ‘zviždače’, diskreditirati ih, zatvarajući im dalji pristup informacijama, te suspendirati ih sa posla. (Flynn, 2011: 24). Definicija leakinga je maglovita; može značiti pojavu da neautorizirani izvor pruža informacije novinaru, ali može se odnositi i na autorizirani izvor sa političkom moći i visokim statusom, koji koristi medije za svoju prednost sa malom vjerovatnoćom da će sudski odgovarati (Tiffen, 1989 po Flynn, 2011: 24). No, leakeri kojima se Flynn bavi su radnici u javnom sektoru koji informacije neovlašteno otkrivaju trećim licima. Najčešće, ta treća lica su novinari, a čitav je niz različitih razloga zbog kojih se ova pojava dešava. Ti razlozi ne moraju nužno biti stvar općeg dobra.

   Autorica kao studiju slučaja koristi Mediabank: sistematsku prevaru u javno finansiranom sektoru zdravstvene zaštite u Australiji, osnovanom 1975. Procjena je da je nastala šteta iznosila oko 100 milijuna australijskih dolara godišnje. Dva su visokopozicionirana zviždača pokušala ukazati na problem, ali se, naprosto, ništa nije promijenilo.

   Tokom godina, novine su objavljivale tekstove zasnove na dokumentima koje su tajno dobili. Najmanje dva puta su, zahvaljujući leakerima, novine došle u posjed tajnih dokumenata koji su dokazivali tvrdnju o prijevari. Tek će nakon članka magazina The Age, vlada objaviti rezultate interne istrage, krajem 1982., sa jasnim postupcima za sankcioniranje i promjenu.

   Kontemporarna dešavanja, odnosno razliku između leakera i zviždača, autorica promatra kroz Bredleya Manninga i Juliana Assanga – uz napomenu da leakeri obično uspiju izbjeći ono što se desilo Manningu.

   Leakeri mogu biti efikasni u ispravci nepravdi, ali moraju voditi računa o mjerama opreza pri zaštiti identiteta (Flynn, 2011: 28), zaključuje autorica.

-          Evans, Anthony J. 2008 “Dealing with dissent: whistleblowing, egalitarianism, and the republic of firm” Innovataion: the European Journal of Social Science Research Vol.21 Br.3: 267-279

   Ova studija teži rasvjetljenju fenomena ‘zviždanja’ (definiranog kao “neautorizirano otkrivanje činjenja nepravde”) iz perspektive mreža-grupa “kulturalne teorije” i sposobnosti teorije firme (Evans, 2008: 268). Zviždanje potječe od engleskih bobija koji zviždaljkom obavještavaju druge policajce, te upozoravaju javnost na zločin u tijeku. To je, u suštini forma neslaganja, a primjenjiva je u javnim i privatnim organizacijama; ne zahtijeva isključenje iz organizacije i nije ograničena samo na ilegalne aktivnosti (Evans, 2008: 269).

   Evans se poziva na tipologiju kulturalnog ambijenta:  mreža – grupa, nazvana po dvije dimenzije na kojima počiva. Mreža pokazuje u kojoj mjeri subjekt prati društvena pravila nasuprot njegovoj slobodi da govori u vlastito ime. Grupa pokazuje mjeru uključenosti u grupu (Thompson, 1990 po Evans 2008: 269), odnosno, to je osjećaj vjernosti individue ka kolektivu. Iz navedenog se, dalje, konstruira matrica dva puta dva, sa četiri kulturološka tipa (Thompson, 1990 po Evans 2008: 269): individualist (niska mreža, niska grupa), fatalist (visoka mreža, niska grupa), hijerarhist (visoka mreža, visoka grupa) i egalitarist (niska mreža, visoka grupa). Moguće je identificirati dvije osobine koje su potrebne za zviždača. Najprije, zviždanje zahtjeva nivo snage – volje da se odupre ljudima na poziciji autoriteta. Ovo predstavlja nisku mrežu. Druga ključna osobina je osjećaj pravičnosti – vjerovanje u samopožrtvovanost za opće dobro. A to predstavlja visoku grupu (Evans, 2008: 270). Egalitarizam je, dakle, jedini kulturološki tip u kojem je zviždanje moguće. Ergo, zviždanje je egalitaristički fenomen.

   Dok je hijerarhijsti ideja otvorenog dijaloga i kriticizma jednaka katastrofi, egalitarist to doživljava kao jedino ispravno. No, kako navodi Evans, istina je u balansu. U tom smislu, kompanije (autor razmatra ovaj oblik organizacije) bi trebale kultivisati egalitarizam, umjesto da ga se boje (Evans, 2008: 270).

   U konačnici ‘zviždanje’ je posljednje sredstvo i siguran znak disfunkcionalne organizacije: to je štetni oproštajni udarac egalitarca koji posjeduje bitne informacije. Efektivni interni kanali komunikacije bi omogućili kulturu kriticizma i debate, i na taj bi način neslaganje pretvorili u izvor snage, a time i brige zviždača u strategijsku prednost (Evans, 2008: 277). 

2.      Pravo

-          Worster, William Thomas 2013 “The Effect of Leaked Information on the Rules of International Law” American University International Law Review Vol.28 Br.2: 443-488

   Studija se bavi rastućim utjecajem procurenih informacija na međunarodno pravo. Odnosno, to je diskusija o tome kako nam procurene informacije po sebi mogu pomoći da bolje shvatimo zakone međunarodnog prava ili čak mogućnost se zakoni promjene (Worster, 2013: 445).  U pitanju je naučni rad iz oblasti pravnih nauka, pisan pravnim jezikom.

   Rad je podjeljene na tri opća segmenta: (1) Izvori međunarodnog prava, (2) Međunarodni subjekti prava i (3) Lex ferenda. Kroz čitav tekst se provlači slučaj WikiLeaks kao studija slučaja, ali su nalazi univerzalni.

   Prvi aspekt sa kojeg autor promatra utjecaj na izvore međunarodnog prava je Ex turpi causa non oritur actio (ex turpi). To je pravni princip koji kaže: pravo ne može proizilaziti  iz pogrešnog. No, autor zaključuje da ex turpi nije primjenjiv na curenje, niti su primjenjvi srodni principi. Osnovni razlog je da pravo, prednost ili vlasništvo prekršilac mora steći kako bi se ovaj princip mogao priznati. Ako je informacija procurila od vladinog uposlenika ili bilo koje druge osobe, tada ta informacija može biti korištena od strane trećeg lica, kao što je država, da bi se dokazao zakon (Worster, 2013: 447). Odnosno, ovaj i srodni principi se odbacuje iz više razloga: (1) ne postoji jasan dokaz za nezakonito, osim činjenice da dokument po sebi nije nezakonit, (2) oni koji su odlučili da se oslone na informacije nisu bili oni koji su počinili nezakonito, (3) počinjeno je zločin, ako po bilo kojem, onda po domaćem, nikako po međunarodnom pravu, te (4) bilo što počinjeno, a nezakonito nije dovoljno teško da protubalansira ex facitis jus oritur (Worster, 2013: 486). Napomenuti je da je ex facitis jus oritur princip međunorodnog zakona koji kaže da zakon proizilazi iz činjenica. Drugi aspekt utjecaja na izvore međunarodnog prava su zakoni sporazuma. Worster se najprije bavi definicijom sporazuma, a potom ocjenjuje dokaznu funkciju u interpretaciji sporazuma. Za prvu mogućnost, nije se pokazala nikakva poteškoća za postojanje sporazuma sa procurenim dokumentima, čak ni sa onim sporazumima začetim i usvojenim u tajnosti (Worster, 2013: 486). Autor ocjenu dokazne funkcije u interpretaciji sporazuma prihvata kroz uvid u kontekst, objekat i svrhu sporazuma.

   Kada je riječ o subjektima međunarodnog prava, Worster to vidi kao miješano pitanje prava i činjenica, pa procurene informacije mogu opteretiti zakon koji treba aplicirati i činjenice koje je potrebo utvrditi (Worster, 2013: 487).

   O pitanju Lex ferenda, odnosno, kakav zakon treba biti, autor odbija da ide toliko daleko kao drugi koji bi mogli tvrditi da javno mišljenje po sebi može promijeniti zakone, međutim, javno mišljenje može motivirati promjenu u ponašanju aktera što će onda rezultirati promjenom zakona (Worster, 2013: 486 i 487).

3.      Transparentnost

-          Birchall, Clare 2011 “Transparency, Interrupted : Secrets of the Left” Theory, Culture & Society Vol.28 Br.7-8: 60-84

   Rad se, zapravo, ne bavi direktno pitanjem zviždača ili leakera, već razmatra vezu transparentnosti i ljevice. Autorica polazi od pretpostavke da transparentnost pretpostavlja nepobitno ‘dobro’. Ovaj članak razmatra da li ova pripisujuća vrijednost ograničava političku misao, naročito radikalnu i socijalističku ljevicu (Birchall, 2011: 60). No, Birchall, u nekoliko navrata, uzima WikiLeaks kao svojevrsni eksperiment na kojem propituje teorijske pretpostavke. Upravo taj aspekt njezina rada je za ovu komparativnu analtiku interesantan. Pa, u vezi s tim, u tekstu ispod navodimo nekoliko zaključaka autorice.

   Dok je transparentnost ‘u ovoj odjeći’ u cjelosti glavna struja liberalno-demokratskog ideala, elementi globalnih aktivista ljevice su odlučili da u nju investiraju i u smislu anti-kapitalističkog alata. WikiLeaks je najočitiji primjer navedenog…(Birchall, 2011: 62). No, aspekt transparetnosti u vezi s djelovanjem ove organizacije nije najradikalniji dio jednačine; radikalnost počinje nivoom tajnovitosti koje država prakticira uslijed ovog insistiranja na transparentnosti.

   Postavlja se valjano pitanje: šta je to što WikiLeaks razlikuje od bilo kojih novina koje koriste anonimne izvore i čuvaju identitet informatora? Dok se novinari i izvori sastaju u tajnosti, identitet informatora ostaje poznat novinaru. Sa druge strane, WikiLeaks je tehnološko-ljudska montaža koja omogućava automatski transfer podataka između neidentificiranih osoba. To je zajednica u kojoj se dijele sadržaji, ali identiteti nužno ne (nominalne ili društvene). Bradley Manning, npr., uopće ne mora dijeliti anarhične ambicije radikalne transparentnosti Juliana Assangea (Birchall, 2011: 76). Internet je, po autorici, podloga na kojoj je WikiLeaks utjelovljenje ere post-zajednice pa, praktično, omogućava zajednicu jedinstvenosti, zaključuje Birchall.

-          Roberts, Alasdair 2012 “WikiLeaks: the illusion of transparency” International Review of Administrative Sciences Vol.78, Br.1: 11-133

      Studija hipotezira da je WikiLeaksovo objavljivanje mnoštva dokumenata 2010. prije iluzija transparentnosti nego transparentnost za sebe.

   Autor u argumentaciju kreće od pitanja koliki je zapravo značaj objavljenih informacija? Vrijednost objavljenih dokumenata je zapravo nevelika, ako se u obzir uzme koliko informacija stoji tamo negdje. Na primjer, procurena komunikacija se može sumirati na dva gigabajta podataka; u poređenju, Bushova Bijela kuća u odlasku je 2009. prebacila 77 terabajta (ili 77 hiljada gigabajta) podataka u Nacionalnu arhivu Sjedinjenih Država (Roberts, 2012: 118). Dakle, sasvim je jasno da je ostalo puno više nepoznatih informacija u odnosu na one objavljene, a samo je 6% objavljenih informacija bilo označeno kao tajna.

   Roberts, dalje, razmatra teškoće ka ispunjenju Assangeove vizije radikalne transparantnosti – pojam koji označava novi svijet u kojem ne postoje tradicionalni mehanizmi kontrole podataka od strane vlada.

   Prvi utisak koji Internet kao medij ostavlja je onaj ultraslobodnog i neobuzdanog načina distribuiranja različitih podataka. Međutim, kako sa pokazalo na slučaju WikiLeaksa, to nije tako. Desila se situacija, da su servisi jednostavno obustavili usluge WikiLeaksu. U konačnici, stranica nastavlja sa radom, međutim, znatno otežano i što je najbitnije reći, bez podrške servisa za prijenos novčanih sredstava. Čak je i operacija osvete od strane jedne druge cybergrupe ostala bez značajnih rezultata: ‘prvi ozbiljni inforat’ je gotov, sa zanemarljivom ili nikakvom štetom po ciljanu instituciju (Roberts, 2012: 121).

   Međutim, samo objaviti informacije nije dovoljno. Masa objavljenih informacija zahtjeva sistematičnost i tumačenje. WikiLeaks čak ni u tehničkom smislu nije uspio riješiti ovaj problem. U zadnjim danima prije objave Afganistanskih ratnih dnevnika, Daniel Domscheit-Berg tvrdi, WikiLeaks je ‘totalno zaglibio u tehničkom procesiranju dokumenata’ (Domscheit-Berg 2011 po Roberts, 2012: 122). Dio sa tumačenjem informacija je potrebno riješiti metodologijom istraživačkog novinarstva što je WikiLeaks traljavo probao snimkom ubojstava iz helikoptera, između ostalih, i dva Reutorsova novinara.

   Javnost jednostavno nije bila zgrožena i razljućena objavljenim dokumentima. WikiLeaks je želio uvrijeđenost (javnosti, prim. ured.) i političko djelo (Roberts, 2012: 126), ali je to izostalo. Ono što Roberts naziva ‘trećom teškoćom radikalne transparentnosti’ je preočekivana volja američke javnosti da na otkrivanja reaguje sa potrebnim nivoom uvrijeđenosti (Roberts, 2012: 126). Zapravo, umjesto da opadne, podrška javnosti prema vlasti je porasla. Autor to objašnjava činjenicom da Amerikanci nikada nisu bili uplašeniji, te ne postojanjem mladalačke zanesenosti i revolucionarnog ponašanja kakvo je bilo svojstveno Amerikancima ranije.

   Četvrta i zadnja teškoća vizije radikalne transparentnosti leži na pretpostavci o pasivnosti vlasti. Drugim riječima, mi pretpostavljamo da vlast neće učiniti ništa kao odgovor na prijetnje njihovoj kontroli koje nameću nove tehnologije. Međutim, to nije slučaj. Vlasti su sposobne da reagiraju na takve prijetenje brzo i brutalno (Roberts, 2012: 128). Niz mjera i pravila koje je američka vlada donijela, imali su za cilj sprječavanje curenje povjerljivih podataka. Roberts navodi da je najveći teret pao na Bradleya Maninga akoji je suočen sa ozbiljnom optužnicom i drakonskom kaznom.

   Program WikiLeaksa je politički naivan (Roberts, 2012: 129). Čak ni u dobu interneta ne postoji instant otkrivanje povjerljivih podataka. Kapaciteti novinara i ostalih nevladinih organizacija se moraju povećati. Građani također bi se trebali ohrabrivati da se uključe dublje u debatu o ciljevima i metodama spoljne politike Sjedinjenih Država. Svi navedeni koraci uključuju marljiv rad. Nema tehnološkog jednostavnog načina. Velika teškoća sa projektom WikiLeaksa je da nas može obmanuti da pomislimo drugačije (Roberts, 2012: 130).

4.      Mediji

-          Blanks Hindman, Elizabeth i Thomas, Ryan J. 2013 “When old and new media collide: The case of WikiLeaks” New Media & Society Vol.0 Br.0: 1-18

   Zapitavši se ko je novinar i šta je novinarstvo(?), autori su, u vezi sa objelodanjivanjem dokumenata WikiLeaksa iz 2010., prelistali osamdeset troje novina iz Sjedinjenih Država. Cilj je bio da se analizira ovaj događaj kroz institucionalni pogled američkih informativnih medija. Njihova analiza novinskih editorijala pokazala je četiri prominentne teme u američkom novinskom diskursu: (1) Kontrast između “diskrecije  i zrelosti” tradicionalnog novinarsva i nagle akcije WikiLeaksa; (2) Potreba za “starim medijima” u novom medijskom pejzažu; (3) tenzija između prava javnosti da zna i nacionalne sigurnosti; (4) te invokacija ‘Dokumenata iz Pentagona[2]‘ kao način projekcije razlike između prošlosti i budućnosti novinarstva (Hindman i Thomas, 2013: 1).

   No, definicija novinara i novinarstva nije jednostavan zadatak. Nikada nije postojala jasna definicija ko je (a ko nije) novinar; dijelom je to zato što nikad nije bilo jasnog dogovora šta jeste (a šta nije) novinarstvo (Hindman i Thomas, 2013: 1). Dakle, i prije nego što su autori krenuli u razmatranje kako su ovaj konkretan slučaj prenijeli mediji, ostale su im nerazjašnjenje teorijske kategorije.

   Razmatrajući aspekt (1) kontrasta između tradicionalnih medija i WikiLeaksa, autori se bave kontekstom tradicionalne uloge novinarstva kao onoga koji odlučuje koje će informacije doprijeti do javnosti. Navodeći više primjera, autori zaključuju da tradicionalni mediji zamjeraju metedologiji WikiLeaksa. Razlog je uvriježeno mišljenje da za novinarstvo nije potrebno samo objaviti informaciju, već je to pitanje pažljivog i učenog odabira i metoda objave. Opći stav tradicionalnih medija spram WikiLeaksa je da Assange i ostali nisu dovoljno razmislili o posljedicama svojih postupaka; pa zbog toga, implicirano je, oni se ne mogu smatrati ni “razumnim”, ni novinarima (Hindman i Thomas, 2013: 8).

   Novinarski editorijali su razmatrali i način kako su (2) tradicionalni mediji prenosili informacije koje su dobili od WikiLeaksa. Stav je da su informativne novine, za razliku od WikiLeaksa u stanju biti diskretne jer posjeduju vrijednosti tradicionalnog novinarstva. Posao novina je da ove dopise (WikiLeaksove, op. ur.) oblikuje, prenosi na taj način da ih javnost može shvatiti, odnosno, da javnost zaštiti od nepotrebnih informacija (Hindman i Thomas, 2013: 9). Postavlja se začuđujuć stav, navode autori; pravo informativnih medija da objavljuju informacije je odbranjeno; zapravo je iznad svakog ispitivanja, međutim, pravo treće strane, kao što je WikiLeaks, da obezbjedi informacije informativnim medijima je kritikovano i ugroženo (Hindman i Thomas, 2013: 10).

   Stav tradicionalnih medija u vezi sa skrivanjem informacija od građana u cilju njihove zaštite, odnosno, (3) tenzije između prava javnosti da zna i nacionalne sigurnosti, je relativno diferenciran, iako ni ovdje Assange nije prikupio simpatije. Novinski tekstovi se kreću od: podrške za WikiLeaks (malo njih), preko stava da postoje situacije u kojim je bolje zaštititi građane od njih samih; pa onda preko mišljenja da je nekad bolje objaviti dokumente, ali da ne podržavaju konkretan slučaj; do oštre osude i napada u ime američkih interesa u spoljnoj politici.

   Pozivanje na novinarsku historiju, konkretno na slučaj Dokumenti iz Pentagona, zadnji je aspekt koji razmatraju Hindman i Thomas. No, i ovdje se priča vraća na osnovno pitanje definicije novinarstva, pa je stav tradicionalnih novina da se, u tom smislu, WikiLeaks ne smije porediti sa ovim slučajem, odnosno, da slučaj Dokumenti iz Pentagona služi kao stalni podsjetnik šta konstituira i šta ne konstituira novinarstvo (Hindman i Thomas, 2013: 13).

   Kako će institucija novinarstva odgovoriti na rušenje svojih granica i da li može ili ne može artikulirati novu misiju za sebe dok prolazi kroz problem definicijske neizvjesnosti, bit će kritično pitanja sa kojim se novinarstvo mora suočiti u godinama koje dolaze (2013: 14) Hindman i Thomas zaključuju studiju.

-          Handley, Robert L. i Ismail, Amani 2013 “A watchdog to reckon with: Delivering WikiLeaks in the Israeli and Australian press” Journalism Vol.14 Br.5: 643–660

   Cilj ove studije je da istraži da li je moguće da se lokalni mediji otrgnu nacionalnom narativu pri izvještavanju ekstranacionalnih vijesti. U tom smislu, autori su promatrali kako su dvoje informativnih novina, izraelski Haaretz i australijski Canberra Times, izvještavali o slučaju WikiLeaks. Ideja ja bila da se sagleda kako je štampa reagirala u zemljama koje nisu Sjedinjene Države, odnosno, u zemljama koje su na nedirektan način uključene u aferu. Handley i Ismail su obabrali Izrael jer se značajno spominje u dokumentima, a Australiju, između ostalog, jer je ta zemlja Assangeova domovina.

   Nalaz je prilično interesantan. Država je i bitna za Harretz i Canbera Times, jer i oni gledaju kroz svoje ‘domaće naočale’. Međutim, ono što se razlikuje kod ovih domaćih naočala (u odnosu na one u SAD-u, op. ur.),  je to da su novinari ovih kuća, u smislu izvora vijesti, bili manje zavisni od izrealskih i australijskih zvaničnih izvora, a više od samog WikiLeaksa Handley i Ismail, 2013: 656).

   Oboje informativnih novina su odlučili da ne idu putem optužbe WikiLeaksa za narušavanje nacionalne ili globalne sigurnosti. Oni su čak legitimizirali organizaciju kao izvor; na osnovu WikiLeaksovih podataka, pravili su dalje svoja istraživanja i priče. Autore izneneđuje da su otkrivene državne tajne inkomporirane u štampu u narative oblikovane kao debata o tome šta bi nacionalni interesi trebali biti (Handley i Ismail, 2013: 656). Međutim, oboje novina su bili spremni da kritiziraju državu i da iskoriste dokumenta u tu svrhu, ali to su uradili iz nacionalne, a ne globalne zabrinutosti (Handley i Ismail, 2013: 657).

   Autori završavaju zaključkom: Vjerujemo da ekstranacionalni novinari čine mogućim unaprijeđenje demokratskih vrijednost informativnih medija obje nacije. WikiLeaks je postao legitiman izvor, pa možda čak i partner, informativnim organizacijama, a sadržaj koji je objavljen sadrži kritički pogleda na rad vlade (Handley i Ismail, 2013: 657).

5.      Psihologija

-          Bjørkelo, Brita; Einarsen, Ståle i Matthiesen, Stig Berge 2010 “Predicting proactive behaviour at work: Exploring the role of personality as an antecedent of whistleblowing behaviour” Journal of Occupational and Organizational Psychology Br.83: 371-394

   Studija izučava utjecaj osobine ličnosti osobe na sklonost ka zviždanju. Iako se tekst bavi organizacijom rada kao poligonom za svoje istraživanje, u svojoj se suštini može primjeniti na sferu našeg interesa. Tekst je interpretacija i sinteza dva empirijska istraživanja provedna u Norveškoj.

   Po petofaktornom modelu, osobnost individue se sastoji od pet općih dimenzija: neuroticizam, ekstrovertnost, otvorenost ka iskustvu, sklonost slaganju i savjesnost (Costa, Terracciano i MCCrae, 2001 po Bjørkelo, Einarsen i Matthiesen, 2010: 373). Neuroticizam je opisan kao sklonost ka bolnim emocijama, pa su stoga autori postavili hipotezu da je odnos neuroticizma negativan prema zviždanju. Ekstrovertnost podrazumijeva tendeciju prema socijaliziranju, pa su autori hipotezirali da je u pozitivnom odnosu prema zviždanju. Otvorenost ka iskustvu je upravo to kako se i naziva, a hipoteza je da uopće nije povezan sa zviždanjem. Sklonost slaganju je, najkraće rečeno, sklonost ka empatiziranju, a hipoteza autora je da je u negativnom odnosu sa zviždanjem. Konačno, savjesnot se može opisati kao tendencija ka odgovornošću – hipoteza: pozitivan odnos sa zviždanjem.

   Gore predstavljen model analizira individuu; međutim, da bi se osoba sagledala u odnosu spram drugih, potrebno se poslužiti interpersonalnom teorijom ličnosti. Interpersonalni način se može procijeniti na osam dimenzija: dominantnost, osvetoljubljivost, ‘hladnoća’, društveno izbjegavanje, neagresivnost, iskoristivost, prepažljivost i nametljivost (Alden, Wiggins i Pincus, 1990 po Bjørkelo,  Einarsen i Matthiesen, 2010: 375). Dominantnost je težnja ka kontroli drugih ljudi, pa je hipoteza da je u pozitivnom odnosu sa zviždanjem. Osvetoljubljivost je, zbog tendencije da se ne vodi briga o drugima, hipotezirana u negativnom odnosu sa zviždanjem. Iako se čini da zviždači djeluju iz želje da pomognu drugima, ti postupci u interpersonalnoj interakciji mogu biti emotivna hladnoća, pa je hipoteza da je ova dimenzija u pozitivnom odnosu sa zviždanjem. Kao teškoća u održanju društvenih kontakata, društveno izbjegavanje je hipotezirano u negativnom odnosu sa zviždanjem. Neagresivnost se tiče teškoće pri izražavanju vlastitih potreba prema drugima, pa je hipoteza da je u negativnom odnosu sa zviždanjem. Strah da će individua povrijediti druge, te teškoća pri ispoljavanju bijesa je iskoristivost, koja je, po hipotezi, u negativnom odnosu sa zviždanjem. Pretjerano povjerenje i pažnja ka drugima su karakteristike prepažljivosti koja je, također, hipotezirana u negativnoj vezi sa zviždanjem. Zadnja dimenzija, nametljivost, predstavlja skretanje pažnje drugih ka sebi, pa je hipoteza da je u pozitivnom odnosu sa zviždanjem.

   Rezultati pokazuju da ličnost visoke esktroventnosti, niske sklonosti slaganju i visoke dominantnosti u interpersonalnoj interakciji predviđaju zviždanje. Naši nalazi dovode u pitanje utisak da su zviždači uglavnom problematične osobe – zaključuju autori. Studiju završavaju idejom da zviždanje može postati interni sistem kontrole društva, kakav zaista ima potencijal da bude (Bjørkelo,  Einarsen i Matthiesen, 2010: 389).

Zaključna riječ uredništva

   Vidjeli smo da pojmovi zviždanja i leakinga nisu sinonimi. Vidjeli smo da je zviždanje egalitaristički fenomen. Vidjeli smo i da ovi fenomeni utječu na međunarodno pravo. Aspekt transparentnosti je obrađen, također. Naročito je interesantno bilo uočiti razlike u stavu informativnih medija u Sjedinjenim Državama i drugdje (Izrael i Australija) o slučaju WikiLeaks. Konačno, razmatrali smo rad koji spaja dvije empirijske studije sa zaključkom da zviždači nisu, naprosto, željni problema.

   Studije izabrane za ovu analitiku, imale su za cilj da što sistematičnije i obuhvatnije sagledaju problem, a problem je aktualan i interesantan. Naša želja je, zapravo, bila demistificirati naslovne pojmove ove komparativne analitike. Nadamo se da smo u tome i uspjeli.


Birchall, Clare 2011 “Transparency, Interrupted : Secrets of the Left” Theory, Culture & Society Vol.28 Br.7-8: 60-84

Bjørkelo, Brita; Einarsen, Ståle i Matthiesen, Stig Berge 2010 “Predicting proactive behaviour at work: Exploring the role of personality as an antecedent of whistleblowing behaviour” Journal of Occupational and Organizational Psychology Br.83: 371-394

 Blanks Hindman, Elizabeth Thomas, Ryan J. 2013 “When old and new media collide: The case of WikiLeaks” New Media & Society Vol.0 Br.0: 1-18

Evans, Anthony J. 2008 “Dealing with dissent: whistleblowing, egalitarianism, and the republic of firm” Innovataion: the European Journal of Social Science Research Vol.21 Br.3: 267-279

Flynn, Kathryn 2011 “The Practice and Politics of Leaking” Social Alternatives Vol.30 Br.1: 24-28

Handley, Robert L. i Ismail, Amani 2013 “A watchdog to reckon with: Delivering WikiLeaks in the Israeli and Australian press” Journalism Vol.14 Br.5: 643–660

Roberts, Alasdair 2012 “WikiLeaks: the illusion of transparency” International Review of Administrative Sciences Vol.78, Br.1: 11-133

Worster, William Thomas 2013 “The Effect of Leaked Information on the Rules of International Law” American University International Law Review Vol.28 Br.2: 443-488


[1] BHS jezici nemaju direktan prijevod za one koji čine curenje informacija, pa će se ovdje koristiti originalni, engleski, naziv za takvu osobu: leaker.

[2] Magazin New York Times je 1971. objavio dijelove dokumenta službenog naziva: Sjedinjene Države – Vijetnam, odnosi 1945 – 1967: Studija pripremljena za Ministarstvo odbrane. Neslužbeni naziv je Dokumenti iz Pentagona. U pitanju je oko 4.000 stranica sa oznakom Strogo povjerljivo – osjetljivo.

Podijelite:
  • Twitter
  • Facebook
  • Google Plus
  • LinkedIn
  • Email
  • PDF
  • Print